Dr. István Túri, najpoznatiji majstor i učitelj povrćarske proizvodnje u zaštićenom prostoru, preminuo je 10. srpnja 1999., u svojoj 66. godini života.
Rođen je 7. prosinca 1933. u Ceglédu. Osnovnu i srednju školu pohađao je također u Ceglédu, a maturirao je 1952. u gimnaziji Kossuth Lajos. Diplomirao je 1957. na Visokoj poljoprivrednoj školi za hortikulturu i vinogradarstvo, a od 1958. prošao je na istoj ustanovi, kasnije Hortikulturnom sveučilištu, čitavu obveznu hijerarhiju, od znanstvenog pripravnika do zvanja docenta. Na vlastiti zahtjev otišao je u mirovinu 1993., u 60. godini života.
Od osnutka društva (1990.) bio je istraživački direktor tvrtke PRODUKT Kutató, Fejlesztő, Termelő Kft. te je do svoje smrti bio duhovni voditelj oplemenjivanja sorata paprike i proizvodnje sjemena oplemenjenih hibrida.
Svoj znanstveni rad započeo je pod vodstvom profesora Andrása Somosa. Na temelju disertacije o istraživanju i analizi povrćarske proizvodnje u području Nagykőrösa, napisane 1962., stekao je naslov doktora znanosti.
Kao svoj prvi istraživački zadatak proučavao je mogućnosti uzgoja povrća na siromašnim pjeskovitim tlima bez primjene stajskog gnoja. Od tehničkih pitanja s njegovim se imenom povezuje primjena plastike u hortikulturi, razvoj konstrukcija za različite tipove objekata, razrada sustava grijanja, oblikovanje različitih sustava ventilacije i navodnjavanja, razvijanje više varijanti dvostrukog pokrivanja, projektiranje tipova grijane i negrijane proizvodnje u zaštićenom prostoru, a nimalo manje značajan je i postupak s vodenom zavjesom koji je također vezan uz njegovo ime.
Zajedno sa suradnicima razradio je načine iskorištavanja negrijanih objekata s premještanjem i bez premještanja, te jedno- i dvofazno korištenje grijanih objekata, a istraživali su i mogućnosti jesenske i zimske proizvodnje u zaštićenom prostoru. Uvođenjem novih sorata i sortnih tipova u proizvodnju te primjenom novih tehnoloških postupaka ostavio je trajni trag.
Ako uzmemo u obzir i raspoloživa financijska sredstva, zasigurno se može reći da je do danas bio najuspješniji mađarski oplemenjivač paprike. Pored broja priznatih i prijavljenih sorata i hibrida (21), najbolji dokaz za to je njihova uporabna vrijednost. I danas najpopularnija bijela paprika za zaštićeni prostor u našoj zemlji (HRF F1) potvrđuje njegov izvanredan osjećaj pri planiranju križanja i odabiru roditeljskih linija. Uz to, između ostalog, pod njegovim vodstvom oplemenjene su i sorte Hó F1, Pritavit F1, Kaméleon F1, Velence F1, Titán F1, kao i sortni kandidati Bajnok F1 i Kápia F1. Značajna je i oplemenjivačka početna građa koju je sa suradnicima prikupio, a koja može biti jamstvo nastavka njegova životnog djela. Pod njegovim vodstvom izrađena je i posebna metoda proizvodnje hibridnog sjemena, zaštićena patentom, koja je postala osnova funkcioniranja cijelog sektora proizvodnje hibridnog sjemena.
Mnogostrukost dr. Istvána Túrija najviše su istaknula njegova istraživanja na području konstitucijske biologije. On je uveo pojmove sporog, srednjeg i brzog rasta, odredio uvjete njihova nastanka te mogućnosti njihove promjene. Vrlo je rano uočavao promjene koje su se događale u razvoju biljaka. Predlagane tehnološke prilagodbe u takvim situacijama u ogromnoj su većini slučajeva potvrđivale njegovu ispravnost. Profesor Túri predavao je i studentima i praktičnim vrtlarima; njegova predavanja bila su najčešće vrlo slikovita, prožeta humorom i iznimno dojmljiva.
Organizacija sinkrone stručne savjetodavne službe također je vezana uz njegovo ime: već krajem 60-ih i početkom 70-ih godina držao je tečajeve u Soroksáru. Na Hortikulturnom sveučilištu organizirao je i nekoliko izložbi. Posebno su bile značajne izložbe povezane sa savjetovanjima o uzgoju paprike, dinje i krastavca. Sajam sjemena koji je on osmislio organiziramo od 1981. svake godine, na potpuno zadovoljstvo proizvođača povrća i tvrtki koje se bave prometom sjemena.
Njegov stručni publicistički rad karakteriziralo je nastojanje da bude razumljiv, da opiše i poduči praktičnim postupcima. Objavio je više od stotinu popularizacijskih članaka, ponajviše u časopisu „Kertészet és Szőlészet“. Omiljene su i njegove knjige o proizvodnji u plastenicima. Knjiga „Kertészet fólia alatt“ (suautor: Béla Fodor) bila je prva stručna poljoprivredna knjiga od koje je prodano više od sto tisuća primjeraka. Za nju je dobio nagradu za kvalitetu. Na to je, kao i na odlikovanje Red rada, koje je dobio za svoj rad, uvijek bio ponosan.
U posljednjih 10–15 godina njegov je stil pisanja dobio i filozofski prizvuk. To potvrđuju i njegove knjige „Növényalkat (lehetőség és korlát a hozam növelésére)“ te „Az élet korlátai“ (sažima ljudske aspekte konstitucijske biologije). Započeo je pisati i knjigu koja zalazi u svijet duha, u svijet bogova. Mnogo je govorio o njoj i silno ju je želio dovršiti, ali više nije stigao. Na pitanja o svojem znanstvenom radu i publicističkoj djelatnosti najčešće je odgovarao: „Broj knjiga, novih sorata, patenata, odlikovanja i znanstvenih titula ne potcjenjujem, ali ne smatram ih najvažnijim, zato se brojkama ne bavim. U struci, od svega navedenog i onoga što to nadilazi, važnim držim samo ono što hortikulturu vodi naprijed.“
U svom organizacijskom radu trebao je ustrajnost, ponekad i tvrdoglavu upornost, inače ne bi uspio stvoriti pokusni prostor Katedre za povrćarstvo. U Pokusnom gospodarstvu u Soroksáru i danas mnoge zgrade, objekti i plastenički kompleksi svjedoče o njegovom neumornom organizacijskom radu, traganju za novim rješenjima i bogatstvu ideja.
Puno se brinuo i o nekada svojim brojnim suradnicima. Za kvalitetan rad smatrao je važnima nekoliko zahtjeva: objasniti, dati zapisati, ponovno provjeriti razumijevanje, obaviti posao, kontrolirati. Nemar, ravnodušnost i lijenost nisu mu bili dragi, dok je borbenost, usmjeren, vrijednostima okrenut rad znao cijeniti. Poštovao je i cijenio i one suradnike i kolege koji su prepoznavali novine i podržavali ih čak i onda kada ih oni sami nisu prvi uočili.
Često je spominjao da bi, kad bi dobio u ruke svemogući čarobni štapić, učinio barem tri stvari: tjedan dana bi ukinuo objekte s plastičnim pokrovom, kako bi se pokazala njihova važna uloga u svakodnevnoj salati od povrća i voća te u upotrebi ukrasnog bilja; pokazao bi sve one mogućnosti koje kod zatvorenih prostora još nismo iskoristili; i – govorio je – „ne na tjedan dana, nego zauvijek bih ukinuo bolest majstorski sročenog praznog govorenja od razumnih riječi i rečenica“.
Kao i svi, imao je svoje pogreške i zablude. Tada bi znao reći: „Nitko od nas nije anđeo.“ Te manje ili veće propuste i greške opraštao je i svojim suradnicima ako iza njih nije otkrivao zlu namjeru ili svjesnu namjeru.
Kada je odlazio u mirovinu, nije priređivao bankete ni proslave, već se u nekoliko riječi oprostio, a možda je njegova posljednja rečenica bila: „Volio bih još dugo služiti hortikulturi!“
Nažalost, ta se želja nije mogla potpuno ispuniti. Danas živi s nama samo u svojim sortama, svojim napisima i svojem duhu.
János Gyúrós